UNDP - HUMAN DEVELOPMENT REPORT 2016 – MOLDOWA. Unequalities in Human Development
Instead of an Abstract/Summary here, please refer to the Introduction PDF-file which includes the Executive Summary. Thank You.
More...We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Instead of an Abstract/Summary here, please refer to the Introduction PDF-file which includes the Executive Summary. Thank You.
More...
Reprodukční práva žen a mužů znamenají, že jakákoli osoba nebo pár se může svobodně a odpovědně rozhodnout kolik, v jakém intervalu, kdy a zda mít děti. Zahrnují také možnost rozhodnout se o podstoupení či nepodstoupení interrupce. Nedílnou součástí je právo na informace a prostředky, které přispívají k sexuálnímu a reprodukčnímu zdraví žen i mužů. Jak jsou reprodukční práva ošetřena v mezinárodních dohodách? Právo na reprodukční zdraví, plánované rodičovství, na informace a vzdělávaní v oblasti reprodukčních práv je zakotveno v řadě mezinárodních dokumentů a dohod. Jedním z nejzásadnějších přelomů byla v této souvislosti Mezinárodní konference o populaci a rozvoji, jež se konala v Káhiře v roce 1994. Zúčastněné vlády se shodly na důležitosti všeobecného přístupu ke službám zajišťujícím reprodukční zdraví. Zde i na dalších mezinárodních kongresech (jako např. na 4. konferenci o ženách v Pekingu) byl rovněž defi nován obsah pojmu reprodukční práva: právo rozhodnout se o tom, zda, kolik a kdy mít děti, svobodně se rozhodnout o manželství a založení rodiny atd. [...]
More...
O tome kako je Srbija reagovala na izazov na početku Trećeg milenijuma napisano je već mnogo knjiga. Pred čitaocem je knjiga koja se u tom mnoštvu izdvaja po tome ko, kada i šta u njoj govori. Na talasima Radija Deutsche Welle, 149 intelektualaca, pretežno srpske nacionalnosti, ali i stranaca koji se Srbijom profesionalno bave, u 169 intervjua govore o stanju u Srbiji uglavnom posle 5. oktobra 2000. godine. Po definiciji kritičko, individualno mišljenje ekonomista, istoričara, lekara, diplomata, umetnika zaokružilo je zabrinjavajuću sliku celine. Govoreći nezavisno jedan od drugoga, sagovornici Radija Deutsche Welle otkrivaju realnost Srbije koja se bitno razlikuje od službene realnosti. Označavan kao mirna revolucija, kao novi početak za Srbiju, kao njena istorijska šansa da, uz nepodeljenu podršku Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, prestane da gubi vreme, 5. oktobar 2000. godine, kada je uklonjen konsenzualni autokrata Slobodan Milošević, bio je višeznačan događaj. Probuđene su velike nade; stvorena nerealna, ali objašnjiva očekivanja; postignuto prividno jedinstvo intencija glavnih aktera. Ali, sam po sebi, 5. oktobar 2000. godine nije predstavljao bilans onoga što se u prethodnih 15 godina događalo, a još manje jasnu projekciju Srbije u budućnosti. Pokušaj koji je u tom pravcu učinio premijer Zoran Đinđić brutalno je zaustavljen njegovim ubistvom. Legalizam je bio novo ime za velikodržavni projekat devedesetih godina koji je Srbiju doveo do katastrofe, a srpsko nacionalno i državno pitanje u ćorsokak. Demontaža režima Slobodana Miloševića mogla je nastupiti samo kao posledica diskontinuiteta sa tom politikom. Diskontinuitet nije, međutim, moguć tako što će se reći ’’sada je prekretnica, ovim danom prestaje ono i počinje ovo, već tako što će se, prethodno, objasniti šta se to desilo u prethodnim godinama, i sa čim se to ne uspostavlja kontinuitet već se gradi novo društvo’’ (O. Milosavljević). Sagovornici Radija Deutsche Welle nepodeljeni su u uverenju da je glavno merilo kontinuiteta/diskontinuiteta odnos prema zločinima koji su počinjeni u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Taj odnos su i sve demokratske zemlje u svetu postavile kao uslov da Srbija povrati izgubljeni državni kredibilitet. Posle isporučivanja Slobodana Miloševića Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu, odnosno posle ubistva premijera Zorana Đinđića, došlo je do identifikovanja Srbije sa zločinom. To je produbilo sukob sa svetom i, samim tim, blokiralo unutrašnje promene: ’’Poricanje zločina jeste najveći problem i zbog toga što konzervira srbijansko društvo, a srbijansko društvo, zahvaljujući tom poricanju zločina, ostaje da živi u atmosferi u kojoj je sasvim normalno i, čak, poželjno ubiti nekoga zato što pripada drugoj etničkoj grupi.’’ Tako se ’’ne prekida sam ciklus nasilja’’ (M. Toma). Upravo u ovom postratnom razdoblju došlo je do grube netolerancije prema svim manjinama, do buđenja antisemitizma i klerofašizma. U glavama, rat još uvek traje: ’’Zvijer je tu ... zato što u ovoj savani ima još toliko hrane za nju’’(V. Krmpotić). Čime se ona hrani? Upravo zaokupljenošću istrošenim velikodržavnim projektom, državom kao mitskom a ne ljudskom tvorevinom, ksenofobijom, političkom kulturom koja se održava na proizvodnji neprijatelja. A za to vreme, Srbija nazaduje: sve je dalje od vladavine prava i ekonomskih sloboda. Srbija se okreće u sve užem krugu i sa sve manje mogućnosti izbora. Vladajuće strukture ’’mogu da se obogate samo dok su na vlasti ... kroz korupciju’’, i promene im nisu u interesu. U takvu zemlju teško dolaze investicije, i ona je osuđena na stagnaciju (M. Prokopijević). Produbljuje se jaz između Srbije i sveta (S. Popović). U svim istočnoevropskim zemljama postoje otpori promenama, ali u Srbiji ’’Vlada pokušava da vrati zemlju u samoizolaciju’’. Ne radi se samo o inerciji već o ideološkim opredeljenjima ’’koja su antizapadna i antievropska’’. Analitičari razmišljaju o tome šta može da se uradi da se ta ideologija promeni, ali se ne ustežu da postave pitanje: ’’Da li to uopšte može da se menja?’’ (J. Lyon) Formiran je mentalitet čije su karakteristike ’’veličanje negativnog’’, ’’emocionalno mrtvilo’’, odsustvo ’’dissenta (neslaganja), nema opozicije, pobune’’ (M. Ilić). Zemlju sve više karakteriše zatvaranje. Posledice su dvojake. Na unutrašnjem planu: etnička i politička homogenizacija, svaki politički protivnik je neprijatelj. Na spoljnom planu, Srbija postaje ekonomski i društveno inkompatibilna sa okruženjem koje se menja. (’’Srbija, još uvek, ima najvišu državnu potrošnju u Evropi - 55 procenata.’’ (M. Prokopijević)). Njene institucije se urušavaju: u Vojsci ginu regruti, i to ostaje bez objašnjenja. Crkva ne unosi u narod veru već politiku. I u njenom je dugoročnom interesu da podupre težnje ka pravdi, jer bez pravde nema oproštaja i pomirenja, nema mira. Država gubi kredibilitet jer odbija da ispuni svoje međunarodne obaveze. Šta u toj situaciji može pojedinac? Da dijagnosticira stanje u oblasti za koju je kompetentan. Bez toga nije moguć bilans neposredne prošlosti. U tom smislu, pojedinačni iskazi 149 intelektualaca na Radiju Deutsche Welle predstavljaju izraz nepristajanja na nazadovanje. Sabrani u ovoj knjizi, oni predstavljaju važno svedočanstvo koje obavezuje vladajuće strukture u Srbiji. Ne može se ignorisati stvarnost ako postoji politička volja da se ona menja i da se nazadovanje Srbije zaustavi.
More...
Ačkoli jsou Vietnamci jednou z největších národnostních menšin u nás a druhá generace původních přistěhovalců již dospěla a začíná zakládat rodiny, skutečnost, že se jimi psychologická odborná literatura v Česku téměř nezabývá, může být stále opakována jako mantra. Přitom právě v případě druhé generace (těch, kteří se již v Česku narodili), respektive jedenapůlté generace Vietnamců (těch, kteří se sem s rodinou přistěhovali během dětství či dospívání) badatelům nemůže překážet jazyková bariéra. Tito mladí lidé totiž díky svému vyrůstání v českém prostředí zdatně ovládají nejen jazyk, ale také si osvojili mnoho znalostí, které s místním kulturním povědomím souvisí. Zároveň se však odmalička setkávají s kulturou, která s tou českou může stát v příkrém kontrastu — s kulturou vietnamskou, pocházející ze země mnoho tisíc kilometrů vzdálené. Jak lze tuto bikulturní zkušenost charakterizovat? A jak může ovlivnit formování identity těchto mladých lidí, kteří na prahu dospělosti přemítají nad podobnými otázkami jako jejich čeští vrstevníci — tedy kým jsou a kam patří? Těmito otázkami se kromě samotných Vietnamců zabývali rovněž autoři této kvalitativní studie, jež má vzhledem ke stavu psychologické odborné literatury v tuzemsku explorativní charakter a představuje příspěvek k možné diskusi nejen na téma mladých Vietnamců, ale také o životě a integraci cizinců v naší zemi obecně.
More...
Evolutionary ontology claims that culture as an open dynamic system destructs system of nature (biosphere) which is wider and older than culture. Culture must gain its energy, space and matter only through destruction and destabilisation of biosphere. The very existence of humankind (and of culture too) is threatened by successful evolution of sociocultural system. Personal activity of man so can be seen as participation on escatation of conflict between nature and culture. The flow of energy, matter and information is just mediated by human aktivity. Therefore we can understand to intentional activities of man in culture as artificial culturaly oriented processes, which are components of “autopoietic” metabolism of culture that is now highly destructive for nature and society. Aim of this monograph is thus present evolutionary ontology as fruitful theoretical point of view in the field of philosophy of sport. Author reflects on activities of man and its distinctive forms – physical training and sport exercising. He analyzes sociocultural system of physical culture, searchs for its function (identity) and its relations to culture, nature and human. Text is focused mainly on sociocultural orientation of human activities. Its autor also outlines where these activities should be oriented from the evolutionary ontological point of view.
More...